Venera i Adonis (Metamorfoze)

Mitološki ep “Metamorfoze” djelo je rimskog književnika Publija Ovidija Nazona. Ono spada u u njegovu središnju fazu stvaralaštva, onu u kojoj je pisao mitološke spjevove, iako se u njima osjeća i utjecaj njegove prve faze – one u kojoj je pisao ljubavnu poeziju.

“Metamorfoze” sadrže 246 priča mitološke tematike, među kojima je i ova. Priče sadrže ljubavne spletke, dramatične preokrete, izdaje i kušnje, a sve se odvija među bogovima. Jedna od posebnih vrlina bogova je njihova moć preobrazbe. Ta moć im omogućava da preobraze sebe, najčešće kako bi ostvarili svoj naum osvete ili osvajanja predmeta svoje požude ili da preobraze druge bogove ili ljude, najčešće kao primjer kazne ili ublažavanja nečijeg tragičnog završetka.

U “Metamorfozama” su životi bogova, njihovi usponi i padovi, prikazani pomalo groteskno i nerijetko patetično. Odnosi su dramatični i rijetko kada sa sretnim ishodom, pošto su bogovi po svojoj prirodi ćudljivi, strastveni, nemilosrdni, skloni osveti i egoistični.

“Metamorfoze” imaju i jasnu moralnu poruku jer se u njima svaka loša osobina, bilo ljudi ili bogova, na neki način kazni, pogotovo ako je ta osobina nepromišljenost. Svaki vid slabosti tj. beskičmenjaštva prikazan je negativno, dok su vrline poput hrabrosti uvijek prikazane kao pozitivne, čak i ako su motivirane sebičnim namjerama, primjerice osvetom.

Mitološka priča o Veneri i Adonisu ima složenu motivaciju. Adonis se porodio iz drveta jer je njegova majka bila pretvorena u drvo. Promjena oblika bila joj je kazna za incest jer je Mira Adonisa začela s ocem Kinirom. Mirina sudbina bila je takva jer je jedna od Erinija Stiksovom vatrom prouzročila požudu Mire prema vlastitom ocu.

Uz pomoć dadilje Mira je uspjela doći do svog oca u gluho doba noći, no kad je Kinira shvatio da je u noći ljubio svoju kćer, htio ju je sasjeći mačem. Mira je pobjegla i lutala šumom sve dok bogovi nisu uslišili njezinu molitvu i pretvorili je u mirino drvo. Venera je nedozvoljenom ljubavlju Kinire (Mirina oca) i Mire kaznila Mirinu majku Kenhreidu jer se hvalila kako je njezina kći ljepša od boginje. Adonis svojom ljepotom osvećuje majčinu ljubav. Priča se također nalazi u desetom pjevanju.

Kratak sadržaj

Venera i Adonis (Metamorfoze, 10. pjevanje)

Lucina, boginja pomagačica pri porodu, nepozvana dolazi pomoći Miri. Mira se pretvorila u drvo jer svoje dijete začela s vlastitim ocem te je bila zbog toga kažnjena. Drvo se pri porodu lomilo i iz puknute kore izašlo je dijete. Najade su ga položile na travu i namazale majčinim suzama. Djetetovu ljepotu hvalila je i sama Zavist jer je bilo lijepo poput Amora na slikama. Kada je Adonis izrastao i postao mladićem, zavoljela ga je i Venera. Venera je nedozvoljenom ljubavlju Kinire (Mirina oca) i Mire kaznila Mirinu majku Kenhreidu jer se hvalila kako je njezina kći ljepša od boginje. Adonis svojom ljepotom osvećuje majčinu ljubav. Boginja je Veneri zarila strijelu u prsa. Ta je rana bilja dublja, nego što se isprva Veneri činilo i Venera za nju nije marila. S vremenom je postala Venera zanesena njegovom ljepotom i prestala je ići na nebo jer joj je Adonis  postao draži od neba. Stalno ga je pratila i uređivala se da mu bude ljepša. Lovila je životinje, ali se klonila grabežljivih zvijeri.

Adonisa je uvijek opominjala da se kloni zvijeri i ne diči hrabrošću. Zajedno su ležali pod jablanom i Venera je tada počela pripovijedati Adonisu priču o Atalanti. Atalanta je bila Shenejeva kći. Kad ju je otac prisiljavao da se uda, pristala je na udaju, ali uz uvjet. Uvjet je bio taj da se svaki prosac s njom natječe u trci, a ako je ne pobijedi, neka bude pogubljen. Tim uvjetom bilo je više prosaca pogubljeno, no kad je došao Hipomen, pobijedio je Atalantu jer mu je Venera pomogla. Pogodba je bila vrlo opasna. Hipomen se isprva nećkao bi li pristao na moguću pogibelj i čudio se što se takvom pogibelji uopće može tražiti žena, ali kad je ugledao njezino tijelo i lice zapanjio se. Tada je zaželio da je nijedan mladić ne prestigne. Za to vrijeme održavala se trka i Atalanta je pobijedila još jednog mladića te kao nagradu dobila vijenac, a pobijeđeni kaznu. Poslije te utrke pristupio joj je Hipomen te ju upitao zašto pobjeđujući slabiće dokazuje svoju slavu. Kaže joj da se natječe s njome. Atalanta ga je promatrala i promišljala hoće li biti savladana ili je bolje da ga pobijedi. Sažalila se nad njegovom dobi i nezrelosti jer strah od smrti još nije poznavao. Pomisli kako je krvava ženidba s njome, no opet se čudi kako mu nije opomena smrt tolikih prosaca. Kad joj sudbina ne bi uskraćivala udaju, on bi bio njezin odabranik.

Hipomen, netom prije utrke zazove zovne brižnim glasom Veneru pa mu pomogne. Zazvao ju je imenom Kiterka. Na to priča kako su domoroci Tamasensko polje na Kipru posvetili njezinu hramu. Nasred polja nalazilo se stablo. Lišće mu je bilo žuto, a granje obliveno žutim zlatom. Od tog stabla uzela je Venera tri jabuke te pojasnila Hipomenu čemu služe. Trube su dale znak za početak utrke. Oboje su jurnuli. Atalanta je mnogo puta zastajkivala jer se nerado odvajala od njega za vrijeme utrke. Hipomen je tada spustio prvu od jabuka na zemlju. Atalanta vidjevši tu jabuku, zastane čudeći se i podigne je, no ubrzo nadoknadi izgubljeno vrijeme i nađe iza mladićevih leđa. Bačena je i druga jabuka i ona ju je zadržala, ali je ponovo stigla momka. Kako se bližio završetak utrke, Hipomen ponovo zamoli Veneru za pomoć. Baci i treću jabuku, a Atalanta se dvoumila bi li i ovu podigla, no Venera ju prinudi. Ta jabuka je bila teža te je Atalanta bila pobijeđena i Hipomen je dobio nagradu. Venera je tada upitala Adonisa misli li on da je zaslužila zahvalu i čašćenje tamjanom.

Hipomen je Veneri zaboravio zahvaliti i zapaliti tamjan. Zbog toga se Venera razljutila i željela mu se osvetiti.  Kad su se Atalanta i Hipomen našli blizu hram kojeg je sagradio Ehion, poljubio je on Atalantu i time oskvrnuo svetost hrama. Oboje su se pretvorili u lavove. Kada Venera to ispriča kaže još Adonisu kao opomenu za kraj da se čuva lavova i drugih zvijeri. Ne želi da njegovo junaštvo bude kobno njemu i njoj. Tako ga je opomenula i otišla na kolima koja nose krila labuda. Opomene se Adonis nije pridržavao. Otišao je u lov na vepra i naposljetku ga je u tom lovu vepar ubio ranivši ga u trbuh. Vozeći se po zraku na kolima, izdaleka je začula stenjanje i skrene s puta. Ugledala je tada napola mrtvog Adonisa i tužila se na zlu sudbinu. Govorila je kako će Adonis biti vječni spomenik njezine žalosti. Adonisovu je krv pretvorila u crveno cvijeće nalik šipku.


 


Analiza likova

Atalanta – kći Sheneja. Kad ju je otac prisilio na udaju. Ona je, iskazujući svoju promišljenost, pristala uz uvjet da se svaki prosac s njom natječe u utrci, ako izgubi  bude kažnjen smrću. Izvrsno poznaje svoje fiziku izdržljivost u trčanju i svoje karakteristike vrijedne poštivanja. Krasi ju ljepota (“Djevojke gle Atalante, gdje korakom krilatim leti…”).. Zbog nepromišljenosti Venera joj uspije odvratiti pažnju, no udaja joj ne pada teško. I sama se željela udati za mladića poput Hipomena, ukoliko bi joj to sudbina dopustila (“A sretnija ja kad bih bila, i kad mi udaju sudbina ne bi sudbina kratila ljuta, bio bi jedini ti, sa kojim bih ležati htjela.”). Ne znajući da je oskvrnula svetost hrama, na što je utjecaja imala Venera, biva kažnjena i pretvorena u lavicu.

Venera – božica ljubavi. Vrlo promišljena u svojim postupcima. Adonis je bio tek jedan od njezinih mnogobrojnih ljubavnika. Nastojala ga je štiti te joj je bio iskreno drag (“I Adonisa ono opominje kad bi pomoglo, da tih se čuva i veli: Na pobjegljive navaljuj zvjerove hrabro, al smjelost na smione sigurna nije.”). Kao pouku mu je pripovijedala priču o Atalanti i Hipomenu. Spremna je pomoći drugima u ljubavi, no zauzvrat očekuje poštovanje, zahvalnost i poneki dar. Kad osjeti kako za svoje zasluge nije bila dovoljno hvaljena, postaje osvetoljubiva i vrlo lukavo kažnjava Hipomena kojemu je prije tog pomogla da osvoji Atalantu (“Ne žaslužih li ja, Adonise, zahvalu od njeg i da me tamjanom časti?”). Unatoč tome što poukom nastoji dati primjer Adonisu, biva i sama kažnjena zbog njegove nezrelosti i želje za dokazivanjem hrabrošću u lovu.

Bilješka o autoru

Publije Ovidije Nazon (43. g. pr. Kr., Sulmona – 17 g., Constanta) najbolji je rimski pjesnik koji je rođen uglednoj obitelji. Najveći dio svog života proveo je u Rimu. Tamo je ostao sve do 2. g. kada je bio prognan u Tome na Crnom moru gdje je i umro.

Putovao je Atenom, Malom Azijom i Sicilijom, a usput je radio na javnim radnim mjestima. Sve je to napustio kako bi se posvetio pjesništvu koje njegov otac nije odobravao.

Na početku njegovog pjesničkog stvaralaštva teme i kojima je pisao bile su ljubav, a obradio je i razne legende.

Iz tog razdoblja potječu tri knjige “Ljubavne pjesme”, ep ”Ljubavno umijeće” i zbirka ljubavnih pjesama mitoloških junakinja ”Heroide”. Nije sačuvana “Medeja” o kojoj se govorilo s mnogo hvale.

Kasnije, za vrijeme progonstva, njegovo pjesništvo poprimilo je misaoni i lični karakter te je objavio dvije zbirke elegija – ”Tužaljke” i ”Poslanice iz Ponta”.

Njegovo najvažnije djelo su ”Metamorfoze” kojim je utjecao na Petra Zoranića.