Dekameron

Naslov djela “Dekameron” znači “knjiga deset dana”, a sastoji se od zbirke stotinu novela različite tematike, tona i sadržaja. Radnja je podijeljena na deset dana, a sve novele povezane su u jednu cjelinu kroz priču koja govori o kugi koja se u Firenci pojavila 1348. godine.

“Dekameron” je djelo koje se može okarakterizirati kao začetak europske proze. Teme su brojne, kao i izvori, ideje i zapleti. Kroz priče prije svega uočavamo svakodnevicu toga vremena, ali i legende pjesme i pučke priče koje su došle do Europe za vrijeme križarskih ratova. Kroz djelo se može vidjeti da je autor i veliki poznavatelj antičke književnosti.

Autor nam kroz priče otkriva svoje mišljenje, otkriva nam poroke vremena u kojemu je živio, rugao se malim ljudima, njihovom neznanju, primitivizmu i praznovjerju, kao i pokvarenosti i licemjerju svećenika, plemića i vlastodržaca. Također, kroz njegovu priču ruglu su izvrgnuti i laž i licemjerje, dogmatična religija, konzervativnost, moralističnost i častohlepnost.

Pripovijedanje je konkretno i dinamično bez pretjeranih detalja. Sve to pričama daje živost i autentičnost. S obzirom na vrijeme kada je djelo pisano, stil je otvoren i jednostavan. U to vrijeme, teme vezane za ljubav nisu bile česte. Boccaccio je na jednostavan i zanimljiv, pomalo i komičan način opisao pristup prema ljubavi s gledišta običnog čovjeka. Sve to predočio nam je kratkim pričama. On je čovjeka prikazao onakvim kakav on je i ne mari ako je pri tome srušio neke od tadašnjih crkvenih normi. Prikazao je i fizičku ljubav ne mareći za tabue tog vremena, a na ovakvom jeziku i stilu pozavidjeli bi mu i danas mnogi autori erotskih knjiga.

Boccaccio je čovjeka Srednjeg vijeka prikazao kao čovjeka koji je ispred svog vremena. Nije mario za predrasude toga vremena i čovjeka je prikazao kao osobu s dušom, a u njegovim opisima sam čovjek i njegova duša često nisu bili u simbiozi.

Zanimljivost djelu daje i činjenica da se kroz priče može upoznati niz neobičnih likova, zapleta i raspleta koji dolaze potpuno neočekivano, ali i pojavi pouka koja potiču čitatelja da i sam daje svoj sud o temi i problemu koji je iznesen u “Dekameronu”.

Vrsta djela: zbirka novela koji čini 100 novela

Vrijeme radnje: 1348. godina

Mjesto radnje: Firenca

Tema djela: Opuštene priče mladih o raznim temama za vrijeme kuge u Firenci.

Ideja djela: Svatko ima pravo na sreću i slobodu, na otvoreno i nesputano iskazivanje emocija. Autor kroz priče mladih otkriva i svoje mišljenje o temama o kojima oni pričaju. Često se ruga tadašnjem životu, primitivizmu i “malom čovjeku”. Ne valja slijediti tuđi život i živjeti po tuđim pravilima. Svatko ima pravo svoj život živjeti onako kako on to želi.

Kratak sadržaj

Radnja se vrti oko sedam djevojaka i tri mladića koji odluče pobjeći iz grada koji je zahvaćen kugom na obližnje imanje. Prethodno se sastaju jednog utorka u crkvi Santa Maria Novella te se dogovaraju da će se posvetiti radostima i zabavi bez obzira na teško stanje koje vlada u gradu. Tako oni odluče otići izvan grada.

Djevojke imaju između osamnaest i dvadeset i osam godina, dok su svi mladići stariji od dvadeset i pet.

Njihova imena su: Filomena, Elissa, Pampinea, Emilija, Neifile, Fiametta, Lauretta, Filostrato, Dioneo, Panfilo.

U srijedu su krenuli na put sa svojim slugama, prema dvorcu koji se nalazi izvan Firence, na obroncima brežuljaka. Tamo su ostali dva tjedna, ali pripovijedali su priče deset dana jer dva su puta preskočili petak i subotu.

Razloge zbog kojih nisu pripovijedali tih dana iznijela je jedna od djevojaka na kraju drugog dana. Naime, petak su preskočili jer je to bio dan muke Isusa Krista pa su smatrali da je bolje provesti ga u molitvi, dok su subotu preskočili jer je ona bila dana kada je Djevica Marija imala običaj prati kosu da bi isprala svu prljavštinu što se nakupila na njoj tijekom tjedna. Tako su i oni taj dan proveli u čast njoj, u postu i pripremi za nedjelju.

Vrijeme provode pričajući priče da bi se zabavili i razonodili te da bi ono brže prošlo. Priče pričaju tako da je svatko od njih jednoga dana kralj ili kraljice te ta osoba ima pravo odrediti temu i toga određenog dana ispričati priču na izabranu temu.

Svakoga dana ispričano je po deset pripovijesti (svatko iz skupine svaki dan ispriča po jednu priču), što znači da je u deset dana ispričano 100 novela.


 


Teme o kojima pričaju raznolike su, ali sve su povezane istim principom, a to je slobodni renesansni duh. One su otvorene, osuđuju predrasude i glupost te su kritične. Glorificiraju hrabrost, mudrost i poduzetnost.

Kroz sve priče dominiraju dva glavna problema kao što su mudrost ili inteligencija i ljubav. No, isto tako možemo uočiti raznovrsne teme kao što su sreća koja može biti prevrtljiva, a toj temi priča se drugi dan.

Zatim o ostvarenju ljubavnih želja o kojima pričaju treći dan te o tragičnim i tužnim životnim pričama koje su ispričane četvrti dan. Peti dan tema je bila o ljubavi, njezinoj snazi i kako ona može pobijediti sve i završiti sretno, dok su šesti dan pričali o tome koliko odgovaranje može biti domišljato i duhovito. Sedmi dan tema je bila o ženskim podvalama, o njihovoj mudrosti i snalažljivosti, a osmi dan rugali su se ljudskoj gluposti, ljudima koja su opterećeni predrasudama i ljubomorom. Devetog dana nemaju određene teme pa svatko priča o čemu god hoće. Deseti dan bio je rezerviran za priču o plemenitosti, velikim djelima i postupcima.

Svim pričama zajedničko je to da počinju odabirom i najavom teme, nakon toga se priča ispriča te se izvodi zaključak i pouka. Također, svima je zajedničko, ma kakao one bile ispričane i koja im je poruka na kraju, da veličaju nesmetani renesansni duh, slobodu, pravo svakoga na sreću, duhovnu i tjelesnu slobodu te otvoreno i nesputano iskazivanje emocija. Cijelom novelom vlada duh mladosti i živosti, radoznalost i radost promatranja.

Likovi: Filomena, Elissa, Pampinea, Emilija, Neifile, Fiametta, Lauretta, Filostrato, Dioneo, Panfilo.

Analiza likova

Kroz veliki broj likova i njihovih priča autor nam daje svoje morale poruke i mišljenja o temama iz vremena u kojem je živio. Djevojke i mladići pričaju svoje priče, daju mišljenja o njima te tako, kroz brojnost likova i događaja karakterizacija likova pada u drugi plan. U prvom planu ipak su moralne poruke, koje su i, smatra autor, bitne za radnju. Autoru nije bio bitan opisa likova već ono što su oni prenijeli.

Velik broj likova Boccaccio je uzeo iz svih društvenih slojeva, a oni čine raznovrsnost u shvaćanju života i problema.

Likovi su prikazani raznoliko, jednako kritički i živopisno, a tako su prikazani svi, kraljevi i prosjaci, varalice i čestiti ljudi, seljaci, vitezovi i plemići, sluge, svećenici, pape, ali i kuhari i umjetnici. Svi se oni kroz priče redaju pomalo u ozbiljnim, a pomalo u šaljivim situacijama.

Bilješka o autoru

Giovanni Boccaccio talijanski je književnik koji je svoja djela pisao u doba renesanse. Rodio se 1313. godine u Parizu u nezakonitoj vezi trgovca iz Firence Boccaccia i francuske plemkinje.

Ubrzo ga je otac odveo u Firencu gdje je planirao da nastavi njegov posao vezan uz trgovinu. Iz tog razloga poslao ga je 1325. godine na školovanje u Napulj kako bi dobio sva znanja vezana za trgovinu i bankarstvo.

No, on odbija očev prijedlog za školovanjem, napušta studij prava te uživa u mondenom i kulturnom životu, a sve više ga zanima i umjetnost. Zaljubi se u Mariju Akvinsku, nezakonitu kćer kralja Roberta. U isto vrijeme počinje se baviti književnošću te tako iznevjeri sva očeva očekivanja.

Prva njegova djela nastala su u Firenci, a to su: pustolovno-ljubavni roman u prozi “Filocolo” i romani u stihovima “Teseida” i “Filostrato”.

1340. godine otac mu je doživio financijski slom, a to znači i kraj njegova lagodnog života jer ga otac više nije mogao financirati. Morao se vratiti u Firencu gdje je odmah kada je stigao stupio u diplomatsku službu. Za cijelo vrijeme rada, nije se prestao baviti niti književnošću te postaje priznati i ugledni književnik.

Objavio je spjevove “Ninfale fiesolano”, “Ninfale d’ Ameto”, ljubavni roman “Elegija gospe Fiammette” i brojna znanstvena djela na latinskom jeziku. Također, njegovo oduševljenje Danteom je bilo golemo pa je odlučio napisati njegovu biografiju i komentar na 17 pjevanja “Božanstvene komedije”.

Sredinom stoljeća u Italiji se pojavila kuga od koje je umro i njegov otac. To ga je potaklo da napiše djelo “Dekameron” po kojem je postao najviše poznat. “Dekameron” je zbirka od čak stotinu novela, a one su prožete humanizmom i optimizmom.

1362. godine proživljavao je duhovnu krizu te čak razmišljao i o tome da se odrekne pisanja. Sve češće je razmišljao o smrti te se povukao u sebe. Umro je 1375. godine u Certaldu.