Zapadni svijet upoznao je ovog omalenog ali žilavog vladara kada je Italija izvršila invaziju na Etiopiju krajem 1935. i kada je car u više navrata održao upečatljive govore pred Ligom naroda u Ženevi. Na njegovu popularnost možda je još više utjecao i rastafarijanski pokret koji je Haile Selassija doživljavao kao mesiju koji će osloboditi crnce odnosno Afrikance iako Etiopljani sebe nikada nisu smatrali pripadnicima crne već bijele rase. Svijet je na cara gledao kao na borca za slobodu protiv stranih izrabljivača mada je bilo poznato da zemljom vlada autokratski i da ne dopušta nikakvu oporbu. On je zaista bio car u svakom pogledu, a vladao je zemljom kao svojim privatnim posjedom.
carska obitelj
Carska obitelj
Rođen je u provinciji Harar 1892. g. kao Tafari Makonnen, a bio je kraljevske krvi kako po očevoj tako i po majčinoj strani. Školovan je prema zapadnjačkim standardima u jednoj katoličkoj francuskoj misiji u Adis Abebi kako bi se što bolje pripremio za buduće vladanje. Oženio se 1911. s Wayzaro Menen, kćerkom cara Menelika II., a 1917. postao je službeno regent i nasljednik prijestolja. Kada je umro car Menelik II. nasljedio ga je njegov unuk Lij Yasu. Njegova vladavina bila je pogubna za Etiopiju jer je Yasu prešao na islam, pa je 1916.g. došlo do dvorske revolucije koju je podigla državna koptska crkva. Yasu je bio smjenjen a Selassije je postao vladar iako nije mogao preuzeti carski naslov sve dok je bila živa Menelikova žena Zodita. U razdoblju od 1917. do 1928. Selassije je često putovao po zapadnoj Europi posjetivši Rim, London i Pariz što je vjerojatno utjecalo da vrlo rano uobliči svoju politiku velikih reformi kojom je nastojao Etipopiju izvesti iz siromaštva u suvremenu civilizaciju.
Godine 1930. umrla je carica Zodita pa je Ras Tafari preuzeo carsko prijestolje uzevši ime Haile Selassije što znači “Moć Svetog Trojstva”. Njegova puna titula glasila je Haile Selassije, Božji izabranik, pobjedonosni lav judejski, kralj Siona, Negus Negesti (kralj kraljeva) i car Etiopije. Car je već i prije stupanja na prijestolje započeo s reformama, ponajprije u zakonodavstvu, a 1919. Etiopija je podnijela prijavu za članstvo u Ligi naroda što joj je odbijeno zbog toga što je ropstvo u državi bilo još uvijek svakodnevna pojava. Selassije je ipak uspio 1923. uvesti Etiopiju u Ligu naroda što mu je dodatno podiglo ugled u zemlji i svijetu. Godine 1928. s Italijom je potpisao sporazum o dvadesetgodišnjem prijateljstvu. Ubrzo nakon stupanja na prijestolje car je objavio novi ustav koji je ograničio moć lokalnih rasova, a svu vlast u državi prebacio na cara i njegove nasljednike. Ovaj postupak doveo je do niza pobuna koje je car uspješno ugušio.
Carska palača u Adis Abebi
Sredinom 30-tih godina počele su rasti napetosti između Etiopije i Italije koja je u svome posjedu imala Eritreju i koja je čekala povoljan trenutak da svoju vlast proširi i na susjednu Etiopiju. Pogranični incidenti tijekom 1934. i 1935. doveli su do talijanske invazije na Etiopiju u listopadu 1935. bez prethodne objave rata. Etiopske snage nisu bile dorasle tehnički nadmoćnijoj talijanskoj vojsci koja je upotrijebila kemijsko oružje. Iako je osudila Italiju kao agresora, Liga naroda nije poduzela nikakve konkretne akcije što je ohrabrilo Mussolinija da nastavi s zauzimanjem Etiopije. Car je bio prisiljen napustiti zemlju 2. svibnja 1936. Svojim govorima pred Ligom naroda stekao je simaptije čitavog svijeta naročito u Sjedinjenim državama i Sovjetskom Savezu, ali su Britanija i Francuska i dalje podržavale talijansku okupaciju Etiopije.
Britanski interesi promijenili su se kada ja Italija 1940. ušla u rat na strani Njemačke te im je Etiopija iznova postala zanimljiva. Britanci su pružili vojnu pomoć Etiopiji pa se Haile Selassije vratio u Adis Abebu u svibnju 1941. uz pratnju britanskih vojnih jedinica. Tijekom ratnih godina Selassije je zadržao nadzor nad prilikama u zemlji ali uz prisutan britanski utjecaj. Međutim, car bi se žestoko usprotivio svakom pokušaju jačeg britanskog mješanja u unutrašnje etiopske prilike.
Jedna od najvećih carevih reformi bila je reforma etiopske crkve 1948. Naime, od sredine 4. st. poglavara etiopske crkve postavljao je koptski patrijarh iz Aleksandrije. Poglavar etiposke crkve nazivao se abuna i bio je obično Egipćanin koji nije poznavao amharski jezik. Česti su bili i slučajevi da se abuna okrene protiv etiopskog vladara, što je onda dovodilo do krvavih sukoba. Haile Selassije odlučio je prekinuti 16 stoljeća dugu tradiciju kako bi mogao sam kontrolirati crkvu. Od 1948. etiopskog abunu postavljao je sam car, nakon čega je koptski aleksandrijski parijarh nominalno davao svoj pristanak iako nije imao više stvarni utjecaj na njegov izbor.
Koptski kršćani u Etiopiji odijelili su se od sveopće Crkve još sredinom 5. st.
Godine 1955. objavljen je novi ustav kojim su uvedene neke demokratske institucije u zemlju poput slobode govora i okupljanja, koje u zaostaloj i većinom nepismenoj zemlji nisu imale mnogo odjeka.
Etiopija je čitavo vrijeme nakon Drugoga svjetskog rata polagala pravo na Eritreju koja je 1952. ušla u federaciju s Etiopijom koja je ubrzo priključila Eritreju kao jednu od svojih provincija. To je početkom 60-tih godina dovelo do otvorenog ratnog sukoba koji će potrajati s prekidima sve do 2002.
Reformistička politika, siromaštvo i sukob s Eritrejom slabili su carev položaj u zemlji. Godine 1960. pokušan je državni udar u tenutku kada je car bio na jednom od svojih putovanja u inozemstvo. Udar su predvodile Carska Garda, policija i radikalni intelektualci ali je nedostajala potpora ostalog stanovništva zbog čega je udar propao. Posljedica neuspjelog udara bila je polarizacija političkih snaga na konzervativne i napredne. U drugoj polovici 60-tih došlo je do napetosti između cara i velikih zemljoposjednika kada je car odlučio sprovesti reforme koje bi umanjile njihov utjecaj na gospodarstvo. Kraj 60-tih i početak 70-tih godina obilježile su velika inflacija, korupcija i glad što je dovelo do rastućeg nezadovoljstva među stanovništvom. Početkom 1974. počela je otvorena pobuna u vojsci, a u lipnju iste godine skupina od 120 časnika osnovala je organizaciju poznatu pod nazivom Derg. Preuzevši nadzor nad vojskom Derg je caru oteo najvažniju polugu njegove vlasti. Ubrzo je caru nacionalizirana sva imovina, a oduzeta mu je i palača. Car je optužen da je prikrivao posljedice gladi koja je zemljom vladala proteklih nekoliko godina i koja je usmrtila više stotina tisuća ljudi. Dana 12. rujna 1974. Haile Selassije svrgnut je s vlasti koju je preuzeo Derg na čelu s marksističkim diktatorom Mengistu Haile Mariamom. Car Haile Selassije umro je 1975. pod nerazjašnjenim okolnostima u kućnom pritvoru.
Haille Selassije u carskoj odori
Haile Sellassie u svečanom carskom ornatu
Vladavina Haile Selassija uvela je Etiopiju u suvremeni civilizacijski krug. Moglo bi se reći da je car uživao veći ugled u svijetu nego kod kuće gdje je koncentrirao državnu, vojnu pa i crkvenu vlast u svojim rukama. Reforme su uglavnom doticale sve segmente etipoksog društva sve osim careve osobne vlasti što je i oslabilo njegov položaj u narodu. Rat s Eritrejom, siromaštvo i stalno prisutna glad doveli su na kraju do njegovog svrgnuća. Bez obzira na sve to, ostao je izvan zemlje upamćen kao karizmatični vođa i veliki borac za slobodu.
Nema komentara:
Objavi komentar