Lenucijeva potkova

Organizacija funkcije rekreacije i odmora u gradu od velike je važnosti. Potrebe gradskog stanovništva za rekreacijom sve su veće, pa se stoga u mnogim gradovima svijeta oblikovanju i uređenju zelenih površina (parkova, vrtova i sl.) u samim gradovima, ali i u neposrednoj okolici, već stoljećima posvećuje velika pažnja. Početak vrtlarske vještine datira još iz razdoblja antike – od Egipćana, Perzijanaca, Babilonaca, Hindusa i Kineza. Prema nekim spoznajama, prvi javni vrtovi postojali su već u 1. tisućljeću prije Krista u Asiriji. U najspektakularnije vrtove toga doba ubrajaju se viseći vrtovi babilonske kraljice Semiramide (809-780. pr. Krista), koji su se pružali na nekoliko amfiteatralnih terasa koje su bile postavljene jedna iznad druge u dvadeset katova. Danas se ti vrtovi ubrajaju u „sedam čuda svijeta“, a s vremenom su postali uzor nekim od najljepših vrtnih tvorevina u povijesti. Srednjovjekovno su razdoblje obilježili tzv. „tajni“ i „rajski“ vrtovi. „Tajne“ je vrtove njegovala crkva, a bili su inspirirani opisom žena u biblijskoj Pjesmi nad pjesmama. „Rajske“ su vrtove preferirali prinčevi i pjesnici kao izvor zemaljskoga zadovoljstva. Pojavom renesanse i baroka, i njihovim idejama o planskom uređenju gradova, povećalo se zanimanje i za oblikovanje i uređenje gradskih parkova. U tom su razdoblju vrtovi i parkovi služili, u prvome redu, potrebama viših slojeva društva. Možda najljepše primjere renesansnih parkova i vrtova možemo naći u Italiji – uz Villu Medici u Castellu nedaleko Firence, vrtovi Ville d’Este u Tivoliju itd. Jedan od najreprezentativnijih primjera parkovne umjetnosti baroka je francuski Versailles. Od XIX. st. parkovi i drugi oblici zelenih površina postaju sastavni dijelovi funkcionalne strukture grada. Tada se javlja i ideja o tzv. „vrtnim gradovima“, koji se u prvome redu javljaju u zapadnoeuropskim zemljama. Tijekom XX. stoljeća, osim uređenju zelenih površina unutar gradova, sve veća se pažnja posvećuje podizanju zelenih pojaseva oko gradova čija je osnovna uloga sprječavanje širenja gradova prema van, ali i rekreacija i odmor gradskog stanovništva. U tom pogledu u prvi plan dolaze gradovi u Velikoj Britaniji (London i dr.).

Zagreb je u razvoju zelenih površina tijekom vremena usvojio niz europskih i svjetskih propisa u njihovom uređenju i održavanju. Prvi zagrebački parkovi javljaju se na području Donjega grada, a s razvojem predgrađa započinje njihov planski razvoj. Počeci vrtlarske djelatnosti sežu u srednjovjekovno razdoblje, kada se na području Zagreba javljaju hortulusi – vrtovi mješovite namjene. U njima se uzgajalo voće, povrće, ljekovito i začinsko bilje te vinova loza. Takvi su se vrtovi zadržali sve do XIX. stoljeća. Tijekom XVIII. stoljeća počinju se uređivati i prvi perivoji. Zagreb se može pohvaliti najvećim i najljepšim perivojem ovoga dijela Europe – Maksimirom. Službeno je otvoren 24. travnja 1794. godine, a smatra se remek-djelom europske vrtlarske umjetnosti.

Zagreb danas ima 30 parkova, koji zauzimaju površinu od oko 402 000 m2. Među najreprezetativnijima su, zasigurno, parkovi poznate „Lenucijeve potkove“ ili „Zelene potkove“. To je zbirno ime za slijed od sedam zagrebačkih trgova, koji  sa svojim parkovima i zelenim površinama poput trodjelnog okvira uokviruju četvrt Donjega grada. To su: Trg Nikole Šubića Zrinskog sa jednim od najljepših zagrebačkih parkova Zrinjevcem, Trg Josipa Jurja Strossmayera, Trg kralja Tomislava, Trg Ante Starčevića, Botanički vrt, Trg Marka Marulića, Trg Ivana Mažuranića i Trg maršala Tita. „Lenucijeva potokova“ reprezentativan je prostor Zagreba koji daje važno obilježje njegovom urbanom identitetu.

Taj perivojski okvir Donjega grada nakon Drugog svjetskog rata dobiva naziv „Lenucijeva potkova“. Taj se naziv temelji na uvjerenju da je karlovčanin Milan Lenuci (1849-1924), najvažniji zagrebački urbanist i arhitekt devetnaestog stoljeća, autor ideje ove prvorazredne perivojske cjeline trgova-parkova. Njemu je, naime, pripisna regulativna osnova iz 1887. godine. Međutim, kasnija su istraživanja pokazala kako Lenuci nije mogao biti idejni autor zagrebačke „zelene potkove“ jer je ideja nastala još 1882. godine kada Odbor za izradu regulativne osnove još nije ni bio osnovan. Milan Lenuci, tadašnji predstojnik Gradskog građevnog ureda, sudjelovao je u razradi plana između 1897. i 1901., a osmislio je model jedinstvenog uobličenja cjeline. Prvo je uredio Trg Franje Josipa (današnji Trg kralja Tomislava) 1897. godine. Ideju kontinuiranog perivojskog okvira ostvario je oblikovanjem i povezivanjem Starčevićeva (1900.), Mažuranićeva i Marulićeva (1901. i 1903.) trga. Kod uređenja parkova „potkove“ posebna je pažnja posvećena estetskom oblikovanju. Parkovi sadrže klupe za odmor građana, fontane (Zrinjevac, Tomislavov trg i Starčevićev trg), kulturno-povijesne spomenike (Marulićev trg i Zrinjevac) itd.

Na Trgu Nikole Šubića Zrinskog, prvom u nizu „Zelene potkove“, na površini od 12 540 m2 nalazi se jedan od najljepših parkova Zagreba – Zrinjevac, sa svojom alejom platana. To je najstarije donjogradsko šetalište. Još 1830. taj je prostor gradska općina namijenila za sajmište, gdje ostaje sve do 1873. godine. Krajem 1870-ih godina u parku su postavljena poprsja značajnih osoba iz hrvatske povijesti, znanosti i kulture (Ivan Mažuranić, Fran Krsto Frankopan, Andrija Medulić, Juraj Julije Klović, Nikola Jurišić, Ivan Kukuljević i Ruđer Bošković). Nasuprot njima, krajem XIX. st. podignuta je neorenesansna palača u kojoj je danas sjedište HAZU-a (Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti). Od 1891. na Zrinjevcu se nalazi i Glazbeni paviljon, a početkom XX. stoljeća dobiva fontane. Tijekom cijelog prošlog stoljeća bio je središte značajnih gradskih događaja. Odande se na pokladni utorak ispraćao Fašnik, preko Zrinjevca je kretala procesija za Tijelovo, slavio se Praznik rada 1. svibnja i mnogi drugi događaji. I danas je središte brojnih kulturnih događanja (Promenadni koncerti i sl.)

Na Zrinjevac se nadovezuju park na Strossmayerovom trgu sa poprsjima Dragutina Domjanića i Augusta Šenoe i spomenikom biskupu J. J. Strossmayeru, te park na Trgu kralja Tomislava s Umjetničkim paviljonom i spomenikom prvom hrvatskom kralju.

Južni dio „Potkove“ pripada u novije vrijeme preuređenim parkom na Starčevićevom trgu te Botaničkom vrtu. Vrt su osnovali 1889. zagrebački profesor botanike dr. Antun Heinz i nadvrtlar Viteslav Durchanek, a prostire se na površini od 4,7 ha. U ovoj oazi ljepote i mira uzgaja se oko 10 000 različitih biljnih vrsta. U okviru vrta nalaze se dva manja umjetna jezera te arboretum u stilu engleskih perivoja koji zauzima glavninu parka.

Zapadni dio „Zelene potkove“ obuhvaća Marulićev trg sa secesijskom zgradom Hrvatskog državnog arhiva (donedavno Nacionalne i sveučilišne knjižnice) te parkom i spomenikom Marku Maruliću, zatim park na Mažuranićevom trgu i Trg maršala Tita sa zgradom Hrvatskog narodnog kazališta.

Iako se kroz prošlost parkovima „Lenucijeve potkove“ izgled neprestano mijenjao, ova je zelena oaza u središtu grada uvijek bila i ostala jedno od omiljenih šetališta i mjesta za odmor Zagrepčana, ali i nezaobilazno mjesto posjeta za brojne, kako domaće, tako i strane turiste.