Preko polovice stanovništva slabije razvijenih zemalja živi u ruralnim područjima, a najveći dio njih svoju egzistenciju temelji na poljoprivredi. Za brojna svjetska gospodarstva, a osobito ona slabije razvijenih zemalja, promatrajući razvojni ciklus društva, poljoprivreda je u pravilu temeljni pokretač te umnogome poticajni činitelj ekonomskog rasta. No poljoprivreda zahtijeva pogodna prirodna obilježja, prije svega klimatska i pedološka. Naime, klimatska obilježja u kombinaciji s litološkom podlogom i reljefnim neravninama uvjetuju razvoj specifične prirodne vegetacije i vrsta tala. Kad se tim faktorima pridoda i utjecaj čovjeka koji se nastoji prilagoditi tim obilježjima, ali i prilagoditi njih svojim potrebama, dobivamo jasniju sliku prirodnih granica iskorištavanja te kvalitativnu vrijednost pojedinih tala kao i uzgoj različitih poljoprivrednih kultura karakterističnih za pojedine dijelove svijeta. U ovom su radu istražene geografske zakonitosti prostorne distribucije tala u Africi uzimajući u obzir prirodne uvjete i društveno iskorištavanje tih tala.
RAZVOJ I POLJOPRIVREDNO ISKORIŠTAVANJE TALA U SPREZI S PRIRODNIM FAKTORIMA
Klima je najvažniji element i temeljna odrednica svakodnevne životne stvarnosti Afrike. Određena je kombinacijom nekoliko klimatskih čimbenika koji izravno utječu na vegetacijski pokrov, odnosno bonitet i rasprostranjenost tala u Africi (sl. 1) te mogućnosti njihova iskorištavanja. Važno je istaknuti karakteristične visoke temperature i izrazito nejednoliku raspodjelu padalina što uvjetuje relativno pravilnu izmjenu klimatsko-vegetacijskih zona od ekvatora prema sjeveru i jugu. Ovisno o tipu klime i njezinim karakterističnim obilježjima, u Africi su se razvila tla različite kvalitete pogodna za brojne ratarske kulture. Usto, Afrika je i kontinent koji uz Aziju ima najviše površine pod neplodnim pustinjskim te slabo plodnim tlima vlažne tropske zone po čemu je možemo usporediti s Južnom Amerikom.
Sl. 1. Rasprostranjenost tala u svijetu (prema stanju u studenom 2005. godine)
Izvor: Global Soil Regions Map
Kao što je dijelom već spomenuto, tla u zoni prašumske klime na obalama Gvinejskog zaljeva te u unutrašnjosti zavale Konga uz ekvator, uslijed stalnih visokih temperatura i velike količine padalina, isprana su i siromašna hranjivim tvarima te su kao takva nepogodna za poljoprivrednu obradu, a i stočarstvo je slabo razvijeno kao posljedica brojnih bolesti (ce-ce muha) koje se u takvim uvjetima razvijaju i desetkuju afrički stočni fond. Dominiraju kultivirane drvne (kokosova palma, kaučukovac, kakaovac, kavovac, mirodije) i poljske, najčešće samoopskrbne, kulture (manioka, batata, jam, taro), a dobro uspijevaju riža, šećerna trska te banana.
Na prašumsku klimu se nastavljaju i okružuju je prema sjeveru i jugu (do oko 15° s.g.š i j.g.š.) pa na istoku do jezerskog visočja vlažna savanska klima, a na njezinim rubovima suha savanska klima. Vlažna savanska klima u odnosu na prašumsku ima umjerenije temperature i količine padalina, a poljske kulture učestalije su od drvnih. Usto, ovdje uspijevaju proso, kukuruz, duhan, kavovac i pamuk te je stočarstvo uz povoljnije klimatske prilike nego u prašumskoj klimi nešto razvijenije. U suhoj savani su rasprostranjena mineralima bogatija crvenkastosmeđa tla, ali problem predstavlja manjak padalina i s tim povezana veća slanost tla te je navodnjavanje preduvjet agrarnog iskorištavanja. Najznačajnije su poljske kulture: proso, kukuruz, ječam, kikiriki i pamuk (Vuk, 2011). Na tom području sve je izraženiji proces dezertifikacije o čemu će više riječi biti u daljnjem tekstu.
U pojasu pustinjske (Sahara, Kalahari, Namib i Afrički rog) i stepske klime koja ju okružuje, uslijed vrlo male količine padalina te vrlo visokih prosječnih mjesečnih i godišnjih temperatura, nema značajnog agrarnog potencijala. Za razliku od njih, umjereno topla vlažna, sinijska i sredozemna klima, zahvaljujući umjerenoj temperaturi i količini padalina uslijed kojih su se razvila produktivnija tla, omogućuju raznovrsnu agrarnu proizvodnju. Tako su se na prostoru umjereno tople vlažne klime (jugoistočna obala Afrike) razvila tla pogodna za uzgoj žitarica i još ponekih kultura (šećerna trska). U zoni sinijske klime na prostoru Južnoafričkog ravnjaka, razvijena je proizvodnja kukuruza i kikirikija dok je područje Jezerskog i Etiopskog ravnjaka Visoke Afrike, zbog kombinacije vulkanskog tla i muljevitog plavljenja velikih rijeka (Zambezi, Limpopo), čiji je rezultat vrlo plodno tlo, agrarno još produktivnije (šećerna trska, banana, kavovac, duhan, kikiriki, čaj, kokosova palma). Konačno, krajnji sjever (dio Magreba od Atlasa do Sredozemnog mora) i jug Afrike (Republika Južna Afrika) imaju obilježja ugodne sredozemne klime pogodne za uzgoj agruma te vinove loze, kojoj uz klimu, pogoduje i valoviti te povišeni reljef jugozapadnog dijela Republike Južne Afrike (Vuk, 2011).
RAZVOJ I POLJOPRIVREDNO ISKORIŠTAVANJE TALA U SPREZI SA SOCIO-EKONOMSKIM FAKTORIMA
Prirodnogeografska osnova koja se odražava u kakvoći i rasprostranjenosti tala, osim navedenih manjih izdvojenih područja, uglavnom ne pogoduje razvoju poljoprivredne djelatnosti u Africi. Imajući na umu činjenicu da pustinje, stepe, prašume i planine čine oko 70 % kontinenta te da je samo 7 % površine kontinenta obrađeno, jasno je da se vrlo gusto naseljeni prostori doline Nila, gvinejskog primorja, jugoistočnog primorja, zapadni dio mediteranske obale te savane u unutrašnjosti suočavaju s problemom probijanja granice ekološke izdržljivosti što se izrazito negativno odražava na poljoprivredu u vidu prekomjernog iscrpljivanja tla te erozije tla i širenja pustinja.
Zbog takvih uvjeta veći dio stanovništva Afrike se bavi slaborazvijenom, samoopskrbnom poljoprivredom u nastojanju da izbjegne glad. Pojedine države Subsaharske Afrike razvijaju i jednostranu proizvodnju tržišnih kultura, odnosno monokulturnu komercijalnu poljoprivrednu proizvodnju gdje se na velikim plantažama, koje su uglavnom u stranom vlasništvu, uzgajaju tropske i mediteranske kulture s visokim prinosima, a autohtono stanovništvo na njima služi kao jeftina radna snaga. Vrlo često je na takvim plantažama potrebno navodnjavati polja kako bi se povećala poljoprivredna produktivnost tla. No unatoč izgradnji nekoliko velikih hidroenergetskih sustava čija je druga primarna funkcija osiguranje vode za navodnjavanje polja, Afrika se u svjetskim okvirima još uvijek nalazi pri dnu analizirajući ukupno navodnjavane površine ili njihove udjele u ukupno zasijanim površinama (sl. 2). Tako na zemljišne površine pogodne za navodnjavanje, a koje se i navodnjavaju, u Africi otpada 26 %, u Latinskoj Americi još manje, svega 17 %, dok je Azija znatno ispred s čak 64 % navodnjavanih površina. Proučavanjem udjela navodnjavanih plodnih i stalno obrađenih tala, dolazi se do zaključka da je trenutni položaj i stanje Afrike u odnosu na ostala slabije razvijena svjetska područja još poraznije pa tako na cijelu subsaharasku Afriku otpada manje od 5 %, na Latinsku Ameriku nešto manje od 10 % dok se u Južnoj Aziji navodnjava čak 40 % stalno zasijanih površina (Broca i dr., 2008).
Sl. 2. Intenzitet i način navodnjavanja zasijanih i ostalih površina u svijetu 2000. godine
Izvor: Thenkabail i dr., 2010.
DEZERTIFIKACIJA: VELIKI PROBLEM ZA AFRIČKA TLA I POLJOPRIVREDU
Veliki problem suvremenog stanja poljoprivrede, ali samim time i egzistencije stanovništva u Africi je često spominjani proces dezertifikacije. Radi se o procesu kojim se nekoć plodno tlo pod utjecajem promjene klime (povećanje sušnosti), čovjekove ili životinjske aktivnosti, pretvara u neplodno tlo. To je danas prvenstveno antropogeno uvjetovani proces, pospješen odgovarajućim klimatskim uvjetima. Od pet najugroženijih regija u svijetu, na teritoriju Afrike se nalaze dva – prvo je golemo područje Sahare, a drugo područje polupustinje Kalahari i pustinje Namib. Međutim, ugrožen je i prostor oko tih područja budući da se dezertifikacija širi iz tih dvaju središta tako da je danas 66 % kontinenta sušno ili polusušno (sl. 3). Za Afriku je pogubna i činjenica da se proces ubrzava u područjima suhih klima te zonama oskudne vegetacije koju stanovništvo koristi za ogrjev ili proizvodnju drvenog ugljena pa ogoljavanjem tla ono postaje podložno trošenju vjetrom te dolazi do odnošenja gornjeg, najplodnijeg sloja tla.
Kad se svemu pridodaju agrarna prenaseljenost, politički sukobi, koji između ostalog rezultiraju i pritiskom na okoliš te neadekvatna obrada zemljišta, pravo je pitanje, ne samo kako Afriku efikasnije uključiti na svjetsko poljoprivredno tržište, nego kako uopće prehraniti tamošnje stanovništvo. Prvi i osnovni korak prema tome je edukacija stanovništva kako bi se posljedice suša i dezertifikacije ublažile. Dakako, nužno je aktivno i praktično uključenje stručnjaka u zaštiti, obnovi i povećanju produktivnosti tala te u suradnji s lokalnim stanovništvom definiranje održivog korištenja vode i tla (Buzjak, 2011). Temeljem svoje studije pod nazivom „Afrička poljoprivreda: sljedećih 25 godina“, FAO je još 1986. zaključio da je, unatoč slabije produktivnim tlima, Subsaharska Afrika perspektivan prostor za povećanje vlastite poljoprivredne proizvodnje. Ukoliko bi se potencijal razvijao u pravom smjeru, mnoge subsaharske zemlje mogle bi zadovoljavati vlastite potrebe, a ekonomska situacija bi bila povoljna. Naravno, rješenje je ponovno u edukaciji stanovništva i u poljoprivrednim istraživanjima. Strategije koje proučavaju moguće povećanje produktivnosti uključuju, kratkoročno, širu primjenu postojeće tehnologije, a dugoročno gledano, razvoj i prilagođavanje novih tehnologija postojećim afričkim sustavima proizvodnje. Naime, utvrđeno je da poljoprivredni rast od 1 %, direktno smanjuje siromaštvo za 0.6% (Cvitanović, 2004).
Sl. 3. Ugroženost tala dezertifikacijom u svijetu na prijelazu tisućljeća (stanje 1998. godine)
Nema komentara:
Objavi komentar